Venera i Mars u Ribama {horoskop februar 2015}: Rumijevi ljubavnici
Dolce &Gabbana. Photo: Ferdinando Scianna (1987) |
„U pisanju ljubavnih pisama ti si prava kraljica! Nenadmašna. Mila moja, celog sam dana mislio (između pisama) gde li si. Nadam se da si bila u Neptunovom naručju, a ne u naručju neke filmske zvezde. Vidim te u vodi, stopljenu sa Neptunom, kako puštaš njegovim umilnim valima da ti ljube svaki pojedinačni deo tela. I kako se naslađuješ oplakivana Vaseljenom, sjajem i glicerinom. Kako bi bilo divno kad bih bar mogao plivati uz tebe, ili čak na tvojim leđima! Kad si mi rekla da ne možeš nositi onu lepu japansku bluzu koju ti je Paul poklonio, naprosto sam se zgranuo. Odviše nežna koža! A koliko je ta koža podnela modrica, ogrebotina, udaraca, slomljenih kostiju i čega sve ne. Ti si utelovljeni oksimoron... Večno sanjarim o tome kakva bi divota bila naprosto preležati kraj tebe jednu noć. Nešto kao ostvaren san. Istina je dakle da me voliš. Da si me oduvek volela, odvajkada. To je upravo neverovatno divno. Najradije bih zagrlio sam sebe... Dobro se držiš. Čini se da si imuna na većinu ženskih slabosti. Nije da si muškobanjasta. Nisi, nego samo dobro poznaješ svoj um, svoje navike i svoje slabe i jake strane. Obično si izvrsno raspoložena. I obično si osetljiva na dodir i na ’tres touchable’... Mila moja, uzdam se da mi nećeš zameriti ako ovde prekinem. Zbilja sam ispumpan. Još ću samo dodati da te svakim danom sve više i više volim. Nikada mi nije dosta tebe, nežna moja, elegantna kraljice harema. Čitaj i dalje ’Razočarane’. Uz njih ćeš odrasti, probuditi se i postati još više ono što jesi...“ – Henri Miler (pismo Brendi Venus)
„Znam te oduvek, i video sam te ne jedanput, ako ne celu, a ono u delovima što sam ih sastavljao sastavljajući sebe, želeći da te vidim celu, a ne očekujući da je to moguće, iako sam znao da postojiš. Stvarale su te moje želje, mnoge želje, kako da te ne stvore? Nastala od želja, nisi ni zlo ni dobro, već lepota za sve koji smo te želeli, zato – ničija. Svi smo ti jednaki, jer smo te svi rodili, i ne možeš biti ničija, jer nećeš biti san. Smej se, rođena u noćima bez snova, u noćima snova, nastala u pustoši bez tebe i u čežnji da budeš, satkana iz mrakova i straha da dan neće svanuti, spasavana iz mnogih potopa žudnjom da postojimo, smej se i budi, ne nestaj iz našeg oka, kao što ne nestaješ iz naše želje.“ (Tišine, Selimović - VE u Ribama)
Znate da je naša velika slikarka, Nadežda Petrović, umrla tokom Prvog balkanskog rata od pegavog tifusa, radeći kao dobrovoljna bolničarka na frontu? Ako vam je film draži, onda „Titanik“ ili pre „Engleski pacijent“ {Binoš, prava Neptunka sa Marsom u Ribama, Fajns sa konjunkcijom Venere-Neptuna} – kao arhetipske slike Venere i Marsa u Ribama, koji se sastaju 18/20.februara. Čuveni Rumijevi ljubavnici... no, nećemo sada o „poeziji“ i blur efektima. Već sam vam pisala o ovoj čuvenoj travarki sa čudesnim melemima za najdublje posekotine {one plutonskog tipa}, „neisceljive“ duševne plikove. Da stalno nešto mađija, bez recepata, smišljajući kako softly da previje nečije uredno soljene rane. Hodajući Crveni krst za nezbrinute, odbačene, nezaštićene, bolesne, ugrožene... one „prognane iz Raja“. Vrata se otvaraju gotovo svakom ko pokuca, bez prethodnog gledanja kroz špijunku, a cena te humanosti i idealizma je visoka. Dok se šetka u tuđim cipelicama sa Knjigom Utehe, uplete se u najstrašnijem korovu, žičanoj ogradi (nečije) patnje; poderana od kamenja, kaktusa, ježeva... ali bez pokajanja, jer vaša patnja je podjednako i njena. Stopalo se prilagođava svakom kalupu i broju, flasteri nisu neophodni, a svaka staza je već (s)poznata, iako je krenula tobož u nedođiju. No, kako kroči na „novo“ tlo, tako doživi déjà vu. Mistična veza sa ovom Venerom se teško kida, traje kroz vekove. Bili udaljeni miljama od nje ili ne, znaće ako je neko probao da vam amputira srce – i njeno će prokrvariti istovremeno. Da, Mika (Mars u Ribama) je maestralno prevodio njen misteriozni esperanto. Sa distance oseća miris krvi ranjenih vukova – u koje se neretko i zaljubljuje. Nešto iz utrobe, nedefinisano, joj prenosi vapaj. Mora prvo da vas apsorbuje kroz daljine (one Popine) i svečane tišine eshatoloških vizija. Bezgranična samilost, požrtvovanost i saosećajnost se u zagrljaju Sirene kruniše „mitološkom“ bezuslovnom ljubavlju. Ljubav se mora pružiti, mora se voleti zarad same ljubavi. Davanje SEBE bezuslovno – uslov egzaltirane Venere. Po cenu ma kog raspeća... jer ovo jeste Hristova (neshvaćena) Venera: „Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjeg svog, i mrzi na neprijatelja svog. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone.“ (Jevanđelje po Mateju)
„...Tebi dođu lutke,A ja ih u krvi svojoj kupam,U krpice svoje kože odevam.Ljuljaške im od svoje kose pravim,Kolica od svojih pršljenova,Krilatice od svojih obrva.Stvaram im leptire od svojih osmehaI divljač od svojih zuba,Da love, da vreme ubijaju.Kakva mi je, pa to, igra?!...“
(Popa)
"Une femme mariée" |
Hipersenzitivna Venera u Ribama {ako je dobro postavljena} govori nam o nekom brižnom, spremnom da olakša (tuđe) bolove, zakrpi pukotine, bude rame za plakanje, servira infuziju bezbolnim ubadanjem igle u venu. Sve to bez ikakve ego-epileptične drame i iniciranja aplauza i ordenja. Misteriozna „bolničarka“ je pritajena, u senci. Niko ne zna sa njene uspešne healing podvige. Niko ne pita da li je umorna, da li joj je neophodan odmor, malo ceđene pomorandže, vitamina... niti ona to traži. Ne prijaju joj (tuđe) žrtve prinete iz nametnutog osećaja dužnosti. Ne ide joj ni trgovina, jer Merkur je u Ribama oštećen. Sama pati, sama se regeneriše, reciklirajući svoj kontejner prepun koječijeg emocionalnog smeća. Njeno ovozemaljsko misionarstvo je u isceljivanju i apsolutnom davanju do poslednjih subatoma svojih snaga. Vaša sreća je i njena. Nije važno ko ste i šta ste joj. Ko ima ljubavi u sebi, ima je i za drugog, daruje u različitim oblicima, te nema povoda za „sitna“ (?!) zla. Sa nevidljivim oreolom iznad glave i beskonačnim brojem oproštajnica, pojavljuje se kada je najneophodnija, kada preti ozbiljno posrnuće. Bila pozvana ili u snu „očekivana“, kao nada za spasenje u poslednjem času. Mora suptilno nanjušiti trenutak opasnosti, pratiti oscilatorne tokove „pacijentove“ energije. Razumeti bez postavljanja, naizgled nužnih, pitanja nije lako, ali znači prepoznati sebe u nečijem ogledalu. Ovo i jeste priča o ogledalima.
„Ogledala mogu da budu brušena, zatamnjena ili venecijanska. Mogu da prekrivaju čitave dvorane, a mogu i u džepu da se nose. Kao i u životu, prapočetak im je u vodi. Neko smatra, poput Borhesa, da su ogledala kao i ljubav. Jer umnožavaju ljude. A možda je ogledalo sama ljubav. Naime, tek u njoj čovek vidi sebe. Tek u pogledu voljenog zablista. Tada onaj koji voli umnožava sopstveni sjaj iznutra. I iz tišine u sebi, bira reči kojima onome koga voli upućuje misao, i bira misli kojima posvećuje sebe. Tako nastaju pisma koja obasjavaju i sama ogledala. Ili koja su, takođe, isto što i ljubav. No, i u ljubavi ima raznih oblika, veličina i namena. Ima ih dugotrajnih, ima ih i jednokratnih; ima ih vedrih, burnih, zabranjenih. I sasvim neponovljivih. Kao kada u jednoj reči može stati ceo naboj voljenja, a tu reč ispisuje čovek koji se inače izražava slikama. Kao kada se takva reč u vidu pisma šalje drugom slikaru, a slikanje i pisanje ih oboje čini strasnijim u stvarima razuma i tananijim u stvarima uzajamne predaje; kao kada su Olja i Šejka zaljubljeni, a umetnosti predani.
Umetnost je za dvoje zaljubljenih put do vrhunske vrednosti duha, a njihova ljubav ne zna za manje. Jer duh je prava domovina retkih pojedinaca koji su svugde kod kuće, a nigde bez ostatka. Jedino pokriće pred sobom, pred vekom i nadasve pred voljenim bićem, jeste potvrda sopstvene vrednosti. Da bi se do nje stiglo, treba prevaliti rastojanje od sumnje do opravdanosti, a ono se prevaljuje stvaranjem jedne umetnosti koja postupno postaje jedina stvarnost. U takvoj stvarnosti mogu dvoje sugrađana da prepoznaju jedno u drugom još i odjek velikog glasa zajedničkog porekla. Mogu dvoje Rusa, i bez posebnog udaljavanja iz Beograda, da prepoznaju jedno u drugom zov osvojenog prisustva preko svih granica i uprkos redovnim hirovima istorije. Olja i Šejka su kroz umetničko delanje prepoznali jedno u drugom zov odgonetanja nekoliko usuda, a kroz uzajamna osećanja prihvatili su ozbiljnost zadatka sećanja na budućnost čovečanstva. Uspomenama iz sopstvene prošlosti nisu pridavali značaja, jer u detinjstvu nijedno od njih dvoje nije bilo dete…“ („Ogledalo ljubavi“, prepiska Olja-Šejka, Silvija Monros Stojaković)